Zaustavimo seksualno nasilje nad djecom!

Slika /2019/kiko i ruka.jpg

  

Seksualno nasilje nad djecom godinama je bilo tabu tema, tema koja izaziva nelagodu i nevjericu, ali i zgražanje sveukupne javnosti. Bilo je to nešto što se ne događa u našem susjedstvu, a ako se i dogodi, krivac je opasni neznanac, koji je namamio dijete i odveo ga protiv njegove ili njezine volje. Danas znamo drugačije.

Na području Republike Hrvatske u tijeku je četverogodišnja Kampanja Vijeća Europe za zaustavljanje seksualnog nasilja nad djecom ''Jedno od pet''. Kampanja ukazuje na činjenicu da je seksualno nasilje nad djecom složen i osjetljiv problem zastrašujućih razmjera. Prema dostupnim podacima, jedno od petoro djece u Europi žrtva je seksualnog nasilja. Većina zlostavljane djece poznaje svog  zlostavljača, odnosno u 70-85% slučajeva počinitelji su rođaci, obiteljski prijatelji, skrbnici ili druge osobe iz kruga obitelji i zajednice. O točnim podacima o učestalosti seksualnog nasilja nad djecom nažalost nije moguće govoriti, obzirom velik broj takvih slučajeva ostaje neotkriven, što zbog straha, srama ili pritiska okoline.

 

Što je seksualno nasilje nad djecom?

Seksualno nasilje nad djecom uključuje niz aktivnosti, od bilo koje vrste seksualnog kontakta s djetetom, neprimjerenog dodirivanja, namjernog dovođenja djeteta u situaciju da gleda zlostavljanje ili seksualne aktivnosti, snimanja djece za dječju pornografiju, sve do dječje prostitucije i vrbovanja djeteta za seksualne usluge preko interneta.

Djeca žrtve seksualnog nasilja trpe mnogo više od same povrede njihovog tjelesnog integriteta, ono utječe na njihovo mentalno zdravlje te uništava povjerenje prema odraslima, a ima i dugoročne posljedice. Žrtve se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Upravo je stoga bitno djecu poučiti o tome što im odrasli mogu učiniti te kako da ''zaštite'' svoje tijelo.

 

Roditelji: Poučite djecu Pravilu donjeg rublja!

Poznato je kako su informiranija djeca i sigurnija djeca. Stoga je s njima potrebno razgovarati o potencijalnim opasnostima -  na smiren i za njihovu dob primjeren način. S djetetom je potrebno stvoriti ozračje povjerenje jer je tajnovitost glavna taktika seksualnih zlostavljača. Djeca moraju znati da se seksualno zlostavljanje događa i djevojčicama i dječacima, da zlostavljači nisu nepoznate osobe, već su to u najvećem broju slučajeva odrasle osobe koje poznaju i kojima vjeruju, da se seksualno zlostavljanje pojavljuje u različitim oblicima te ono najbitnije: da mogu reći NE.

Jedan od najjednostavnijih načina na koji roditelji mogu objasniti djeci gdje ih drugi ne smiju dodirivati i na koji se način ponašati je Pravilo donjeg rublja, a ono glasi: nitko drugi ne bi smio dodirivati dijete po dijelovima tijela koji su obično pokriveni donjim rubljem, niti ono smije dirati druge u tim područjima.

Dakle, djecu treba poučiti da njihovo tijelo pripada njima te da ih nitko ne smije dodirivati bez njihovog dopuštenja. Budući djeca uvijek ne razlikuju primjereno i neprimjereno dodirivanje, Pravilo donjeg rublja pomaže im odrediti lako pamtljivu granicu – donje rublje. Kao što je već napomenuto, tajnovitost je glavna taktika seksualnih zlostavljača. Zato je važno podučiti djecu razlici između dobrih i loših tajni, odnosno naučiti ih da svaka tajna zbog koje osjećaju tjeskobu, neugodu ili zbog koje su tužni, nije dobra tajna te da nju trebaju ispričati odrasloj osobi kojoj vjeruju.

 

Što učiniti ako posumnjate na zlostavljanje djeteta?

  • Nemojte se naljutiti na dijete – ne dopustite da se dijete osjeća kao da je ono učinilo nešto loše.
  • Ne ispitujte dijete – možete pitati što se dogodilo, kada i s kim, ali nemojte pitati zašto se to dogodilo.
  • Ne pokazujte uzrujanost – djeca se lako mogu početi osjećati krivima i zadržati informaciju za sebe.
  • Ne donosite preuranjene zaključke ne temelju nedovoljnih ili nejasnih informacija  -uvjerite dijete da ćete učiniti nešto po tom pitanju i kontaktirajte nekoga tko vam može pomoći (policiju, socijalnog radnika, psihologa, liječnika, stručnjaka za odgoj djece i sl).